Ko uopšte sumnja da su pobede Crvene Zvezde u Turskoj nad Galatasarajem i nad Barselonom u Beogradu, samo plod sreće i pukog sticaja okolnosti nema mnogo veze sa košarkom.
U prethodnim tekstovima pokrenuli smo razotkrivanje kompetencije emocionalne inteligencijei njene praktične primene u sportu. Pričali smo o jednom od segmenata kroz koje EQ utiče na kvalitet našeg života i rada, a to je sposobnost samouvida i kontrole sopstvenih emocija i reakcija.
Da li verujete da bi jedna pobeda u fudbalskoj utakmici mogla da promeni tok dešavanja u jednoj državi i spreči jedan građanski rat?
„Nacionalni stadion“ je sasvim lepo zvučao, ali i ta utopistička ideja se nekako ugušila u plamenu postizborne (FSS izborne prim.aut.) depresije, a da nismo stigli ni da razradimo kako bi izgledao, i čemu bi uopšte služio takav jedan monumentalni objekat, osim da bude kameni svedok naše sopstvene nesposobnosti da od fudbala napravimo pristojnu zabavu namenjenu jednom subotnjem popodnevu.
U prošlom tekstu videli smo koja je veza između mentalne stabilnosti sportiste i koeficijenta njegove emocionalne inteligencije.
Pisao sam već o tome, kritikovanje igara naše reprezentacije posle samo jednog remija, iako je sama igra bila znatan napredak u odnosu na ono što smo viđali tokom prethodnih reprezentativnih ciklusa, je rizik sam po sebi.
U svojoj knjizi “Mentalne igre za maksimum vašeg sportskog potencijala”, psiholog Michael Kauss je rekao “Kako se osećaš tako ćeš i igrati”, što je postala često citirana izjava u kontekstu postizanja sportskih uspeha.
Juče je u Vitoriji završen „Superkup“ Španije u košarci, apsolutnim trijumfom tima sa Kanarskih ostrva – „Herbalajf Gran Kanarije“. „Kanarinci“ su prvo u polufinalu pobedili domaći tim „Baskonije“, a potom i rasturili u finalu „Barselonu“ koja je u polufinalu pobedila „Real Madrid“. Dvadeset razlike u finalu (79:59 (23:17; 27:22; 12:9; 17:11)) je sjajan rezultat, činjenica da je posle 2010. godine ovo prvi trofej koji ne završava u rukama „Barse“ i „Real Madrida“ daje još veći značaj trijumfu tima sa Kanarskih ostrva, ali ipak, „glavna priča“ ovog vikenda je trofej najboljem igraču turnira koja je otišla u ruke američkog beka Kajla Kjurika.
Slučaj Bojana Krkića se završio i pre nego što je počeo. Inicijativa potekla od strane našeg saveza obila se još jednom o glavu, i sad je samo pitanje da li treba juriti krivca upiranjem prsta u odgovorne ili ne. Sledeći put, nadam se, imaće više pameti.
Sagorevanje u sopstvenoj nemoći nikada nije bilo deo rešenja, već samo deo problema. Podgrejane supe nikada nisu imale isti ukus, kao tek skuvane. Loša veza kojoj se uvek vraćate u nedostatku emotivnih rešenja će vam samo natovariti probleme na vrat. Ako bi te lekcije posmatrali kroz fudbal, nikada do kraja ispričane priče treba arhivirati, i otvoriti stranice nekih novih.