Nema tog samoproklamovanog funkcionera oronulog fudbalskog kluba, a i jednih i drugih imamo mnogo, je li, koji makar u jednom trenutku nije izgovorio da bi mu lakše bilo kad bi uz sebe imao Zdravka Mamića. U cilju da pokaže da se trudi da izvuče klub iz krize, ne bi li skupio jeftine poene zaluđenih navijača i ubedio ih da ga ne oteraju dok ne opere prljavu biografiju, svako je makar na pet minuta izigravao velikomučenika koji preživljava krizu i govorio da bi sve bilo drugačije kad bi imao nekog sličnog popularnom funkcioneru zagrebačkog Dinama

Maminjo!

> 14:55

A svi znamo ko je Zdravko Mamić, samo je pitanje iz kojeg ugla ga ko posmatra. Za neke je on uglađeni gospodin, čovek koji je ceo život posvetio ekonomiji i trgovini i koji savrešeno zna šta je potrebno da bi od jednog dinara napravio dva. Isto tako, po sopstvenom priznanju, napravio je brend i svako ko želi da kupuje u Dinamu, zna da mora da plati više nego da istog igrača kupuje iz bilo kojeg drugog kluba u regionu. Od trenutka kad je počeo da se ponaša kao da mu je Dinamo ostavljen u nasledstvo, hrvatski klub je svaki put osvojio domaće prvenstvo, pre dve godine igrao je i u Ligi šampiona, dok će sad kroz kvalifikacije morati da se zadovolji onim manje elitnim evropskim takmičenjem.

Ipak, sve to pada u drugi plan i privlači manje pažnje od sablasno praznih tribina, koje su jedini svedoci poraza i pobeda „modrih“. Osim Mamićeve najuže familije, koja je jednim delom i zaposlena u Dinamu (ali tako to biva kad se prema preduzeću ponašate kao da je lično vaše) i možda najbližih prijatelja, samo još retke zaluđenike zanima šta se zbiva sa nekada velikim klubom stare Jugoslavije. Kažu da je prava ljubav kad nekog voliš, a ne znaš zašto ga voliš. Imao je Dinamo upravo takve navijače, ali i oni koji su ga nekad voleli i hranili bezuslovno ljubavlju, nevezano od rezultata, digli su ruke od njega kad ga je Mamić oblikovao, uz obrazloženje da nije to onaj njihov Dinamo. To „nešto“ što je napravljeno od njihovog ljubimca, otuđeno od sopstvenog identiteta, legendi, naroda, bez i trunke šarma je nakaza pravljena novčanicama, ali bez duše. I to „nešto“ narod s dušom, ali manjkom novčanica jednostavno ne može da voli.

Ovih dana u srpskom fudbalu najčešća tema je privatizacija, zasad imaginarna, ali sa nasilno pravljenim preduslovima da postane realna. I sad zamislite recimo u Zvezdi nekog Mamića, koji sanira dugove, prodaje Zvezdinu decu za basnoslovne sume, crveno-beli ređaju trofeje u domaćim okvirima, ponekad izađu i u Evropu (sa uredno dobijenom UEFA licencom), vrate se ošamućeni ili manje ošamućeni i na sve to zamislite tribine „Marakane“ na kojima nema nikog. Umesto huka severa, igrači se dovikuju sa kraja na kraj terena, slušajući sopstveni eho. O tome bi trebalo da razmisle svi oni koji su, u ovom slučaju, Zvezdu gledali samo na TV-u, sa prijateljima uz (pa logično je pivo, mada verujem da piju džek ili džoni), a onda ih je put naneo da malo kroje kapu na „Marakani“. Ako ćemo realno, legende su se odavno odrekle kluba, pa kao što veliki Robert Prosinečki Mamića naziva sa „onaj“, tako i „Ljutice Bogdana“ u širokom luku zaobilaze Šekularac, Dejo Savićević i ostale veličine.

- Došao sam u situaciju da sam sedeo u restoranu, a Kokeza me nije ni prepoznao. Sramota me je bilo njegovog neznanja, a hoće da vodi Zvezdu – rekao je nedavno jedan od ljudi koji je u Zvezdi ostavio dubok trag.

Možda ne može da igra evropske mečeve, jer rukovođena bledim i neuspelim kopijama Mamića, nije uspela da plati dugove. Možda više nije strah i trepet za protivničke timove kao što je bila, ali Zvezdu i dan danas sa tribina gleda nekoliko desetina hiljada ljudi. Ljudi koji istinski vole klub, iako ni sami ne znaju zašto ga vole. Ukoliko i bez toga ostane, onda je bolje staviti katanac na „Marakanu“ nego da klub postane ruglo kao što je Dinamo u Hrvatskoj.

O tome bi trebalo da razmisle svi oni koji priželjkuju Mamića u klubu. Možda shvate da će više biti pogubno nego korisno... Istina je da od ljubavi ne može da se živi, ali probajte da živite bez nje, pa ćete videti šta je gore. U prvom slučaju, možda i postoji šansa za preživljavanje...