Postoji ta crta u ljudima da vole da se porede sa lošijima od sebe. No, tako nešto nikad nećete čuti od onih koji su u potpunosti svesni svojih mana i kvaliteta. Osobe koje to rade uglavnom su nezadovoljne, nezrele, površne i smatraju da su u nekom smislu bolje ako se uporede sa onima koji su u tom segmentu lošiji od njih. Ta lažna slika potraje do trenutka dok ne dođe otrežnjenje koje uvek bude bolno. Udaranje glavom u zid kad ostanete sami sa sobom i nemate sa kim da se uporedite, već budete primorani da se preispitate, dokle ste stigli i gde vas je odvelo sakrivanje od samog sebe iza onih koji su na dnu.

Kad komšiji crkne krava!

> 01:26

Ovih dana, uostalom kao i proteklih ko zna koliko, stupce sportske štampe u Srbiji punile su vesti kako fudbaleri štrajkuju, uprava se svađa i cepa, a sve zbog toga što nema novca. Jedina razlika u odnosu na prošli period, jeste što pored ovakvih vesti nije stajao grb Crvene zvezde, već njenog najvećeg rivala, Partizana (nemojte da mislite da se u Zvezdi smirila situacija, ali voli čitalačka publika promenu).

Odjednom, scene čiji smo svedoci u Ljutice Bogdana bili od 2012. godine, pa na ovamo, sad se kao deža vi javljaju, samo je ovaj put mesto dešavanja tabor crno-belih. Ravno čudu bilo je kad su fudbaleri predvođeni Robertom Prosinečkim odbili da izađu na trening, dok ne dobiju novac koji im se duguje. Ista scena viđena je pre nekoliko dana u Zemunelu, neposredno pošto je Saša Ilić preneo saigračima poruku uprave da para jednostavno nema.

Preterano bi bilo reći da je Partizan u dubiozi u kakvoj je Zvezda. Međutim, kao što važi nikad napisano pravilo da “bez jake Zvezde nema jakog Partizana”, tako slobodno mogu da kažem da je kolaps Zvezde uticao i na kolaps Partizana.

Epiteti i floskule tipa “hronično prazna kasa, posrnuli gigant, finansijska propast”, koji su verno opisivali stanje u Zvezdi, služili su upravi Partizana kao štit iza kojeg su nesmetano mogli da rade šta im je volja, bez polaganja računa i pravdanja javnosti. Kako je pažnja medija uglavnom bila usmerena na davljenike sa “Marakane”, tako je I prvi čovek Partizana Dragan Đurić sa svojom posadom nesmetano plovio manjim brodom ka manjem, ali dovoljno opasnom sunovratu.

Gledajući potonuće komšija, uvek je koristio priliku da se pohvali kako Partizan osvaja titule otkad je on u klubu, kako račun nije u blokadi, kako sve funkcioniše u najboljem redu, odbijajući da prizna da je klub već zagazio u stanje iz kojeg će teško moći da se izvuče. Mislio je Đura da će Partizan delovati bolje ako se uporedi sa nekad velikom Zvezdom, koja danas izgleda ako poluamaterski klub. Mislio je i prevario se…

Došlo je vreme kad crno-beli moraju da pogledaju sami sebe, shvate dokle su došli i priznaju da ih čeka isto što i Zvezdu, a tu ne mislim na osvajanje ušatog pehara. Što pre priznaju, to će manje da ih boli kad se otrezne i počnu da sagledavaju posledice.

A kako “riba smrdi od glave, a ne od repa”, morali bi oni koji stvarno žele dobro klubu, a čuvaju Đuriću fotelju da se potrude malo i nađu mu drugi alibi umesto “predsednik Partizana”, ako mu je već neophodan iz privatnih razloga.

U protivnom, sa tako velikim i odanim grobarom na čelu, Partizan ne mora da brine da ce biti ukopan do kraja.