Muslinova Srbija – hajde da na trenutak pričamo o reprezentaciji

> 18:54

Na to niko ne obraća pažnju, nije nam bilo dopušteno da uživamo u tome. Jednostavno, nije vreme za priču o fudbalu u Srbiji. I dok smo se klackali na igralištu očekivanja i izvesnosti čeznući za boljim sutra, tamo negde istočno, gde je fudbal rekao puno a ipak ostao nedorečen, pobedili smo Gruziju. Kao kakva slučajnost, svega nekoliko dana pre nego što nam je u nedelju uveče obelodanjeno da smo korak bliže Evropi, mi smo se primakli tri dobra koraka ka Rusiji. I ne mešajmo politiku i fudbal, možda vreme nameće teme, ali mesto jasno stavlja do znanja da ćemo ovde samo o fudbalu – Svetsko prvenstvo izgleda kao realna destinacija!

Napokon smo na dobrom putu. Nakon godina u kojima smo skretali desno kod Albukerkija i onda kukali kako su razlozi pogrešnog izbora skretanja loša saobraćajna signalizacija i nedostaci koje poseduje naš motor, ovoga puta smo sa istim motorom odlučili da zanemarimo spoljašnje faktore i samo poslušamo GPS. Možda nije novi, možda ne deluje da nas svako skretanje na koje nas navodi izvodi na pravi put, ali odrađuje posao. Selektor Slavoljub Muslin je naša nova spravica za navođenje, i vrši svoju ulogu i više nego dobro.

Utakmica u Gruziji je oličenje onoga što smo želeli da postanemo, dugmići odela koje je fudbal skrojio za pobednike. Bili smo loši. Pobedili smo. Slobodno možete ovo loši menjati bilo kojim pogrdnim pridevom, pogotovo ako komentarišete prvo poluvreme, ali to i jeste ono zbog čega imamo najveće šanse za prolaz. Ta moć da se izdigneš iz ispodprosečnosti, da isplivaš iz blata koje ti je već skoro prekrilo nos i preživiš je ono zbog čega smo dobri. Postantićevska reprezentacija možda to nije mogla, postantićevska reprezentacija to sigurno nije htela. Do sada. Sada se pojavio onaj koji očigledno ume da probudi ono dobro u srpskom temperamentu i da iz njega izvuče inat, želju i htenje i postavi ih iznad godinama udobno smeštenih nadmenosti i egoizma. Kada smo u prvom poluvremenu igrali bez duše i bili nadomak ubedljivijeg zaostatka za Gruzinima, sve je ličilo na reprizu neke nasumično izabrane epizode iz 2015 ili bilo koje od godina koje su obuhvatale prethodna tri kvalifikaciona ciklusa, a onda je usledio nastavak koji možda nije bio bajni poklon za fudbalsko oko, ali je doneo ono što isto to oko jedino ceni, pobedu.

Bezmalo puta smo čuli sada već izlizanu priču o poimenično sjajnoj, individualno prejakoj reprezentaciji Srbije i igračima koji igraju fascinantne role u svojim klubovima, a kada dođu na pašnjake i poljane koje domovina nudi, izgube se i kao da zaborave da pikaju loptu na dva sata. Stvari se menjaju, napokon pobeđujemo individualnim kvalitetima. Napokon centaršut Kolarova ne realizuje samo Jaja Ture; lažnjak, a zatim i dug korak Nemanje Matića ne olakšava posao samo Azaru; Tadićeva magija ne ostaje samo nagrada za platiše skupih ulaznica na Sent Merisu... I kada si nedorastao zadatku, a pobediš potezom, trenutkom (ili trenucima) genijalnosti jednog od pojedinaca iz ekipe, te pobede su najslađe. One vrate osmeh na lice, vrate onu nadu koju smo kao nacija počeli da gubimo. Može da zvuči trulo, ali naš novi selektor nam je obezbedio da takve pobede prigrabimo.

Njegove odluke umeju da zasmetaju, ali to nije čudno, izgubili bismo identitet kada bi nam kao naciji odgovaralo sve što selektor čini. U Srbiji je svako selektor za sebe i svako ima svoju jedanaestorku koja bi do sada već obezbedila učešće na Mundijalu. Tako i treba da ostane, to je jedna od draži koje Srpstvo nudi. Muslin pak varira sa izborima. Dok je vrlo malom broju gorepomenutih jasno zašto u crvenom dresu ne gledamo i Sergeja Milinković-Savića ili Ljajića, a na okupljanjima je redovan Jagoš Vuković (bez bilo kakve ideje da osporim njegove kvalitete), naš selektor ima viziju u koju se oni (ne)uklapaju i ma koliko ona većini bila čudna, sva je prilika da je ispravna. Sve dok motor okreće u dobrom pravcu, nema potrebe za kukanjem. Reprezentacija je postavljena u sistem koji joj odgovara, sistem koji donosi rezultate. Možda smo zakinuli malo na lepoti fudbala, ali u Srbiji je još malo kome stalo do lepote, važno je samo napokon pobeđivati u kontinuitetu.

Lepota fali onom ko je nepopravljivi fudbalski romantik (kao ja recimo), ali i za to ima leka. Da oni slični meni ne bi odustali od gledanja i na kraju se samo obradovali zbog rezultata, zadužen je Dušan Tadić. I zaista ga je prelepo gledati kako svu svoju magiju donosi iz Engleske u orlovsko gnezdo. Dok smo godinama unazad bili balkanski Italijani, najlepše obučeni van terena i kao po pravilu uglađeni i našminkani, naš najbolji igrač se vidno revoltiran na trenere i sisteme, na rezultate i poraze bez duha, uklapao u Paćoti priču reprezentacije. No, otkad je za kormilom Muslin stvari su se i u njegovom slučaju, kao i u mnogim drugim, bitno promenile. Srpska desetka je dobila potpunu slobodu i našao je načina kako da se za to i oduži. Četiri gola i sedam asistencija su samo statistika, njegov doprinos ekipi ne meri se u brojkama. Svaka njegova lopta ispod lakta, proigravanje petom ili nerezonski šut jer je uočio golmana kako zamišljeno stoji van gola, znači ekipi i podiže njen moral. Kao da daje krila, probudi kako u igračima, tako i u navijačima neki osećaj da je ipak sve moguće i da opet možemo da se pojavimo na fudbalskoj mapi umesto iksa koji nas je menjao dobrih sedam godina.

Nedostaci su i dalje prisutni. Iako  napad deluje sasvim korektno (naravno nakon buđenja iz stanja šoka u prvom poluvremenu), odbrana i dalje ima imena ali nema kompas i uže koje ih vezuje da budu zajedno. Kroz prizmu prvog poluvremena u Tbilisiju primete se sve falinke ekipe – tromost defanzivne linije i nepresušna nonšalancija koja nas predugo krasi. I dalje se vidi ta crta Kolarova kojom on (slučajno ili namerno) kao da napominje da je ipak stigao iz Sitija i da to treba da se ceni. I cenimo, ali više cenimo pobede, a taj stav nam ih nije donosio. U tom stavu se krije ono što mi zapravo jesmo, i to neće nestati iz nas, hteli mi to da prihvatimo ili ne. Naša snaga je ta da zapravo posedujemo mogućnost da pobegnemo sami od sebe makar na devedeset minuta i uzmemo sa terena ono što nam je potrebno. U kojem god obliku, samo da ga uzmemo.

Dobra stvar je da bežimo od prosečnosti, ukoliko ovako nastavimo uskoro ćemo moći da pronađemo utehu za svakodnevne brige u loptanju. Ništa i dalje nije rešeno, ozbiljniji deo je i dalje pred nama, ali koraci kojima se približavamo cilju nisu više onako sitni i stidljivi. Ostaje nam da do kraja kvalifikacija prebrodimo probleme, sve manje u glavama - i dalje sasvim solidne u odbrani i bićemo, sasvim sam siguran, među putnicima za Rusiju. A ni ona ne deluje više tako daleko, dok Tadić petama topi kilometre, Matić i drugri iste pretrčavaju te smo sve bliže i bliže. Narod želi Mundijal, narod želi hladno rusko leto. Odvedite nas tamo, nikad nismo više želeli da se smrznemo.

AUTOR: Marko Jović

Još sporta: 

Hrvat udario Mesija na kvarno! (FOTO, VIDEO)

Legenda Liverpula započinje menadžersku karijeru!

Barselona strepi! Strašni Juventus nije izgubio 3:0 još od Del Pjerovog vremena! 

Huntelar definitivno napušta Šalke, poznata i prva moguća destinacija!