Kao dugogodišnji sportski novinar najstarijeg dnevnog lista na Balkanu „Politike“, a potom saradnik veoma uglednog dnevnika „Danasa“, izveštavao sam sa čak devet finala Lige šampiona, počev od Atine 2007. godine i Rima 2009, tako da je ovo u Kardifu jubilarno deseto.
Fudbalska apokalipsa ne počinje danas, ali isto tako ne počinje ni sutra.
U Srbiji nije lako, istog dana ste i na vrhu i na dnu, zavisi na koju stranu okrenete novine. Na prostoru kakav je ovaj naš, baš nikada nećete udovoljiti većini, a kamoli svima.
Svet traži antiheroje. On živi od njih, zbog njih i uprkos njima, ni Betmen i društvance ne bi napravili toliki hajp da su se borili protiv ukrštenih reči.
Nekada imaš toliko toga da kažeš, a ipak prećutiš, a nekada, makar nemao ni jednu pametnu reč za izgovoriti dereš se u sav glas testirajući dokle on može da dosegne.
Partizan je pokorio stadion Rajko Mitić i vratio nadu da će se titula preseliti na drugu stranu Topčiderskog brda. Derbi je pokazao nekoliko stvari i ni u jednom segmentu ne prija vladajućem šampionu.
„Derbi de la Kina“. Priznaću da i nisam baš toliko maštovit da sam smislim pošalicu, na račun jednog od dva najveća derbiaj Italije, ali ona možda i najbolje odslikava atmosferu u kojoj se on igra.
Na to niko ne obraća pažnju, nije nam bilo dopušteno da uživamo u tome. Jednostavno, nije vreme za priču o fudbalu u Srbiji. I dok smo se klackali na igralištu očekivanja i izvesnosti čeznući za boljim sutra, tamo negde istočno, gde je fudbal rekao puno a ipak ostao nedorečen, pobedili smo Gruziju.
Nema svaka priča srećan kraj. Ne završi se svaki romantični film poljupcem koji preti da se ne okonča.
Kad govorimo o svijetu sporta, modernog sporta, o svijetu fudbala, modernog fudbala, koristimo uglavnom termine kao što su klubovi, transferi, agenti, menadžeri, treneri, selektori, interesi. Da i fudbaleri, to nekad ovlaš dodamo.